...protiv onih koji i dalje pokušavaju dokazati srpstvo Dubrovnika!
Dubrovački svetac Sveti Vlaho svoj grad drži u ruci i njegova je ruka otvorena svijetu, ali ona se u čas može stisnuti u pest, posebno kad je tretiraju bahato. Danas čak i Talijani vraćaju Etiopiji spomenike koje su joj jednom ukrali, vrijeme je da se Držić, Gundulić, Đurđević i Burerović, Bošković, Getaldić i Bagljivi vrate onamo kamo pripadaju
Vrijeme je da hrvatski diplomati na službenim mjestima zatraže da se u Srbiji prestane s institucijskim prisizanjem na kulturu Dubrovnika. Mi ne možemo odrediti što će misliti pojedinci ali možemo tražiti da institucije poštuju neke norme. Vrijeme Memoranduma SANU je davno prošlo, krivci su na sudu i s njima Beogradsko sveučilište i njegovi nastavnici ne bi smjeli imati pozitivnih vibracija
Upravo na dan kad su se u Sarajevu srdačno i obećavajuće rukovali hrvatski i jugoslavenski (sic!!!) predsjednici Stipe Mesić i Vojislav Koštunica, upravo dok su se jedan drugom smiješili i obećavali bolje dane hrvatsko-srpskim odnosima, našla mi se u ruci strašna knjiga koju bi bilo dobro da su ona dvojica pogledala prije sastanka na kojemu su se smješkali.
Riječ je o posve novoj knjizi tiskanoj ljetos u Beogradu pod naslovom »Kraj književnosti starog Dubrovnika«. Autor je Predrag Stanojević koji je svojedobno u Beogradu magistrirao na životu i djelu Dubrovčanina Nikole Marčija.
Kako je izdavač toga neuglednog djelca beogradski Filološki fakultet, što će reći središnja institucija za proučavanje hrvatske književnosti u zemlji kojom predsjedava Vojislav Koštunica, to sam očekivao da u knjizi o Dubrovniku nađem neki novi duh, da u knjizi pročitam nešto što bi u onom Koštuničinom smiješku moglo imati opravdanje, nešto što bi mi moglo posvjedočiti kako se srpski književni imperijalizam, kad je riječ o Dubrovniku, nakon rata otopio, kako se posljednjih godina umekšao i kako su mu ružni događaji iz vremena srbijanske i crnogorske okupacije Dubrovnika donijeli i nešto mudrosti.
Moram reći da u knjizi Predraga Stanojevića nema ništa od očekivanoga. To je djelo samo još jedan tvrd i besmisleno agresivan plod napisan na ideološkoj liniji koju je početkom stoljeća zacrtao Pavle Popović a koju su onda nastavili Dubrovčanin Petar Kolendić, nešto manje Dragoljub Pavlović, a koju je do najviše agresivnosti donio, inače vrlo zaslužni arhivski istraživač, srpski akademik i jedan od autora Memoranduma SANU Miroslav Pantić.
Predrag Stanojević, koliko mi je poznato, ima više od četrdeset godina i samo je dobar i poslušan učenik spomenutim balkanskim iredentistima. Inače Predrag Stanojević nije nepoznat hrvatskoj javnosti.
Kad sam u Galićevu Danasu, još 1988. vodio žestoke polemike s tezama Miroslava Pantića o dvojnoj nacionalnoj pripadnosti tzv. dubrovačke književnosti, javio se, ničim izazvan, tadašnji početnik Stanojević, da brani svoga šefa i šovinizam za koji je optirao.
Javio se i ja sam mu odbrusio! Rekao sam mu, doslovno, usred visokotiražnog Danasa, da mi se ne mota među nogama i još sam ga kao priupitao da što se javlja u tim ozbiljnim megdanima kad bi mu svi radovi o Dubrovniku jedva stali na sve prste Jednorukog Jacka.
Tako sam 1988. tretirao Stanojevića koji čini se da iz te lekcije nije ništa naučio pa ga, evo, još jednom da mu kažem da se ne mota među nogama, da mu kažem da ako hoće proučavati književnost starog Dubrovnika uvaži za početak notornu činjenicu da se dubrovačku kap ne može izliti u »okean sveta« ako joj se zanijeka more i to ono hrvatsko more o koje je u 17. stoljeću još Vladislav Menčetić rekao da se razbijaju vali otomanski i ono isto more zbog kojega je prije deset godina, braneći Dubrovnik, poginulo tisuću mladih ljudi.
Nema više vala otomanskih da bi se razbijali o Dubrovnik, ali je došlo vrijeme da se javno i na najvišim političkim razinama umjesto da se vode rasprave o nekim zajedničkim jezgrama školske lektire zatraže političke sankcije protiv onih koji i dalje pokušavaju dokazati srpstvo Dubrovnika.
Da stvar bude još gora spomenuti se Stanojević odlučio svoju knjigu plasirati i na inozemno kulturološko tržište, pa ju je popratio engleskim rezimeom u komu objašnjava onima koji to još nisu shvatili da je dubrovačka književnost »regionalna celina« i da su se njeni autori kad je Republika 1808. politički nestala tijekom 19. stoljeća »po sopstvenom nahođenju utapali u srpski ili hrvatski nacionalni korpus«. I tako dalje i tako gore!!!
Za Predraga Stanojevića koji pokušava objasniti posljednja desetljeća književnog života u Dubrovačkoj Republici kao da nema hrvatskih proučavatelja niti ih je ikad bilo.
Tu se doduše ne jednom Rafa Bogišića proglašava površnim, iščuđava se kako to da Pavle Pavličić u svom doktoratu nije poznavao ep »Marija Egipćanka« Nikole Marčija, ali se tu zato ni zna, niti želi znati što su o posljednjim Dubrovčanima napisali Zlatko Posavec i Ivan Pederin, Dunja Fališevac i Zoran Kravar, pokojni Josip Torbarina i Zdenka Markovića i, dakako, još mnogi drugi koji za Stanojevića ne postoje.
Zato on vrlo često spominje talijanskog iredentista Artura Croniju koji je, dakako, good guy, jer je književnost Dubrovnika nazvao srpskohrvatskom, dobar je Stanojeviću i Antun Barac koji o tom predmetu baš nije mnogo znao, ali ga je tretirao kao nacionalno neopredijeljen dio svoje jugoslavenske književnosti.
Kad sam se prvi put susreo s Predragom Stanojević 1988. i s njegovim naručiocima i učiteljima ja sam im povišenim tonom rekao da njihove imperijalističke porive prema Dubrovniku mogu u budućnosti rješavati jedino tenkovima i topovima.
Zloguko sam pogodio, jer oni su samo tri godine kasnije došli po Držića i Gundulića s vojnom silom.
Bio sam predsjednikom Hrvatskog PEN centra 1994. kad je napisana i od najširega svjetskog auditorija potpisana ona danas hrvatskim autistima zloglasna Praška rezolucija. Mislio sam tada, a mislim i sada, da je ona dobra osnova za prave veze između srpske i hrvatske književnosti, između srpske i hrvatske sveučilišne humanistike, između srpskih i hrvatskih pisaca.
Još tvrdo vjerujem u načela koja smo dogovarali 1994. i nikad neću vjerovati da su Horvatić ili Hitrec ili Stamać ili Mihalić u pravu kad ta načela danas bestidno vuku po podu.
Ali još me više grozi pomisao da jedan poluučen beogradski sveučilišni nastavnik nakon svega što se dogodilo s Dubrovnikom prije deset godina nema minimum poniznosti pa da je barem iskaže u nekoj fusnoti svoje knjige o književnom radu posljednjih Dubrovčana.
Ne, on i dalje misli da je crnogorski vladika Petrović kad je nekom dubrovačkom izaslanstvu rekao »Vi ste cvijet srpstva« iznio dokaz da su Marin Držić i Ignjat Đurđević i hrvatski, ali zato još više srpski pisci.
Taj čovjek kojemu sam s pravom prije petnaest godina rekao da mi se ne mota među nogama jatak je hrvatskih autista i antieuropljana, jer i on, kao i oni, tumači da je Dubrovnik svojevrsni koncentrat balkanskoga, zagorskoga i vlaškog duha.
Jadni su argumenti tih ljudi koji ne znaju što bi s europejstvom Grada koji je hrvatskoj kulturi i civilizaciji sagradio neporušive temelje. Dubrovački svetac Sveti Vlaho svoj grad drži u ruci i njegova je ruka otvorena svijetu, ali ona se u čas može stisnuti u pest, posebno kad je tretiraju bahato, kad joj od nemoći nude svoju aroganciju.
Danas čak i Talijani vraćaju Etiopiji spomenike koje su joj jednom ukrali. Vrijeme je da se Držić, Gundulić, Đurđević i Burerović, Bošković, Getaldić i Bagljivi vrate onamo kamo pripadaju, prema nekom višem pravu povijesti.
Vrijeme je da hrvatski diplomati na službenim mjestima zatraže da se u Srbiji prestane s institucijskim prisizanjem na kulturu Dubrovnika. Mi ne možemo odrediti što će misliti pojedinci, ali možemo tražiti da institucije poštuju neke norme.
Vrijeme Memoranduma SANU je davno prošlo, krivci su na sudu i s njima Beogradsko sveučilište i njegovi nastavnici ne bi smjeli imati pozitivnih vibracija.
U predgovoru svojoj knjizi Predrag Stanojević se žali što nije posljednjih deset godina imao pristup u dubrovačke arhivske i bibliotečne zbirke. Čini se da je to sve što se, prema njegovu mišljenju, na ovom prostoru dogodilo.
Dogodilo se, naime, da on nije imao pristup u Dubrovnik. Ipak i bez pristupa on je znao kako se pišu knjige o Dubrovniku koje su na svakoj stranici prepune zahvalnosti prema Memorandumu SANU i jednom od njegovih autora profesoru Miroslavu Pantiću.
12/11/2007, 05:49
