Komunikacija danas

Razmišljam (čitajući neke tekstove na internetu) koliko ljudi ima potrebu podijeliti svoju intimu s ostatkom svijeta. S jedne strane je to privatizacija prostora kojega nismo vlasnik, a s druge opterećivanje drugih onime što zatekloj publici zasigurno nije primarno. Naravno, razumijem da čovjek ima potrebu izreći što ga muči i pronaći savjet ili barem utjehu, međutim, što mislite, kako su naši preci bez svih ovih uređaja i spravica funkcionirali? A imali su iste probleme. Mi danas nismo ni svjesni koliko nam je bolje, koliko na svakome koraku imamo ono što nam treba (a i daleko iznad toga). Mi se danas zapravo ne znamo nositi sami sa sobom i načelno nismo tome sami krivi.

Zašto o svemu ovome pišem? Jer se u tome krije jedan drugi problem: opći nedostatak komunikacije. Ljudi danas premalo komuniciraju - ako i kada, to je u prolazu. Čak je i telefon nešto što stvara vremenski trošak. Nema potrebe za dubljim poznavanjem sebe, a kamoli drugih i veći je užitak trošiti vrijeme na virtualne likove, nego stvarne osobe oko nas. Jer i one, kao i mi, stalno nekamo žure. Živi se brzo i površno, a jedino je pravo sidro ovdje gdje nema ni prostornih ni vremenskih ograničenja, gdje smo slobodni misliti i reći bilo što, gdje nema odgovornosti iz koje rado pobjegnemo. Ali je li tako idealno kako se čini? Jest, do onoga trenutka do kojega se ne moramo vratiti u zonu pješčanoga sata i pravih granica.

Time nije ništa postignuto, nije riješen problem nedostatka komunikacije jer ova virtualna ne može nadomjestiti ono što čini devet desetina svake komuinikacije - neverbalni govor - u kojem je sva naša ljudskost. Ljudskost koju smo pretpostavili strojevima i vremenu. Upravo zato se mi ne snalazimo sami sa sobom jer smo se pogubili u vremenu u kojem nas je tehnologija nadevoluirala. Pod nas mislim na međuljudske odnose.