Branko Lustig: Moj favorit za Oscara je film ‘Pokajanje’

Razgovor sa slavnim filmskim producentom, dobitnikom dvaju Oscara, koji je nakon višemjesečnog boravka u Zagrebu ponovno otputovao u Ameriku


NEW YORK - Branko Lustig dobitnik je dva Oscara, za svjetske megahitove, filmove “Gladijator” i Spielbergovu “Schindlerovu listu“. Za Jutarnji predviđa tko će dobiti ovogodišnje Oscare, govori o hrvatskom filmu i njegovim šansama u Americi.

• Nedavno ste na najprestižnijoj adresi, ovdje u New Yorku, organizirali retrospektivu Dani hrvatskog fima u Lincoln Centru. Hoće li to pomoći proboju hrvatskog filma na američko i svjetsko tržište?

- Sve počinje od činjenice da volim film. Već 53 godine sam na fimu, i nekad mi se čini da sam ravno ‘iz holokausta upao u te filmske cipele’. Deset godina nakon što sam došao iz logora počeo sam filmsku karijeru i tek kad sam otišao iz Hrvatske, i kad sam ponovno pogledao te naše filmove, koje sam nekad i sam radio, bilo mi je žao što ljudi koji ovdje sa mnom rade ne znaju ništa o tome. Oni misle da sam došao iz neke zemlje gdje film ne postoji, gdje su ljudi još u ‘kamenom dobu’.

I tako sam počeo praviti te filmske festivale, gdje god sam išao i gdje god sam radio. Prvu filmsku smotru organizirao sam u Bratislavi, pa Los Angelesu, zatim u New Yorku dva puta. A ovaj sad, prošle jeseni u New Yorku, e taj mi je nekako važan jer sam se dugo, gotovo godinu dana pripremao. Nije jednostavno u Lincoln Centru dobiti prostor i vrijeme i prikazati 25 filmova.

Tih 25 ostvarenja koje su Amerikanci vidjeli, ili o tome čuli, jer se o tome i pisalo, mislim da sve to, uz činjenicu da su filmove pogledali i važni ljudi, dovodi do približavanja hrvatskog filma Americi.

• Ipak, naši su filmovi, čast izuzecima, rijetko u američkim kinima...

- To je točno. Ne prikazuje se puno hrvatskih filmova u Americi, posebno ne onih koje smo izabrali za festival u New Yorku. Distribucija hrvatskih filmova je slaba. Nadam se da će ih sada biti više zato jer su u zadnje vrijeme mladi hrvatski filmski stvaratelji počeli praviti filmove s općim temama. Do sada je to kod nas bila ‘partizanština’, u prvo vrijeme poslije rata. Pa onda naše teme, između nacionalista i nenacionalista, ustaša i partizana, a to ovdje, u ovom svijetu ljudi nisu shvatili. Zato te filmove nisu mogli prihvatiti, nisu ih razumjeli.

• Koji to hrvatski film danas može proći u Americi?

- Ima takvih hrvatskih filmova, primjerice ‘Armin’, koji je sada dobio nagradu kritike u Palm Springsu u Kaliforniji. To je već jedan opći, ljudski film, s temom humanosti. I kad naši ljudi budu počeli raditi takve filmove, oni će u svijetu biti bolje primljeni, kao i svi drugi filmovi iz Europe koji nemaju otvorenje sa 40 milijuna dolara, ali za četiri, pet, šest milijuna naprave dobar film. I onda ih idu gledati ljudi za koje je važno da ih gledaju. Za te filmove i nije presudno da ih svi vide. A oni koji trebaju, oni ih i vide.

• Kakve su danas šanse mladog radetelja početnika da u Hrvatskoj snimi film?
- Ministarstvo kulture RH odobrava određena sredstva, a osim toga izašao je novi zakon o filmu, koji treba pozdraviti. Novi zakon donosi mogućnosti da mladi ljudi dođu do filma. Sada imamo i predstavnika u Euro Imageu, i njihov ured u Zagrebu. Oni će nam pomoći, i nema šanse da se ljudi vraćaju... Osim toga, naša je zemlja prilično skupa. Zato ne mislim da možemo konkurirati jeftinijim zemljama, koje uza sve nešto i daju za snimanje filmova.

• Može li mladi redatelj iz naših krajeva doći u Ameriku samo sa svojom idejom, stvoriti veze, prikupiti novac i snimiti prvi film? Ne zvuči moguće.

- Da, ali ima takvih. Poznata je priča makedonskog redatelja Milča Mančevskog koji je napravio film ‘Before the Rain’ (Prije kiše) s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi, koji je otprve nominiran za Oscara. Nedavno je napravio i ‘Shadows’ (Sjenke), i taj je film jako dobro prihvaćen u Americi. On je došao u Ameriku, našao financijere, vratio se u Makedoniju i snimio taj film. I bit će takvih sve više i više. Znam da ovdje u Los Angelesu neki mladi Hrvati hvataju veze, traže financijere i distributere, jer najvažniji je distributer.

Nemojte zaboraviti da su u Hrvatskoj samo 63 kina. To je nevjerojatno, ali je tako. A velikih kina ima samo u velikim centrima, u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Splitu, Puli... i to je sve. Netko napravi film na koji potroši dva milijuna eura, a nema ga tko gledati u Hrvatskoj. Ta dva milijuna mogu se vratiti samo preko velikog tržišta poput Amerike, gdje su tisuće kinodvorana. I uvijek pada kiša, kao što danas pada u L.A. i netko uvijek ide u kino.

• Hoće li se svjetska produkcija vratiti u Zagreb u Jadran film?

- Ne vidim razloga za to. Danas je u svijetu tendencija da se više ne rade ti megafilmovi. Iako se ponegdje još snimaju, u sklopu velikih studija koji si to mogu dopustiti, a koji su ujedno i investitori. Jadran film nije više državno, već privatno poduzeće, s ljudima koji nemaju veze s bankama da bi te filmove mogli sufinancirati.

Ne znam stoga zašto bi mladi filmski redatelj uopće išao u Jadran film kad izvan ove kuće može naći financijska sredstva. A tehničku i laboratorijsku pomoć može dobiti na pet sati od Zagreba u Münchenu. I zašto bi onda išao u Jadran film, gdje postoji laboratorij, ali gdje nemaju dovoljno sredstava da naprave film kakav današnja produkcija zahtijeva.
• Na kraju, tko će ove godine osvojiti Oscare?

- Od svih filmova meni se najviše sviđa ‘Atonement’ (Pokajanje). Ostali su filmovi ‘crni’ i podsjećaju me na Živojina Pavlovića, iz starih jugoslavenskih vremena, užasno su kravavi i tamni. Nisam njima baš oduševljen, a nije ni publika, jer imaju nizak ‘box office’ (nisku prođu - op. a.).

Od glumaca mislim da je David Deluy ostvario fenomenalnu ulogu. Kamera Janoša Kaminskog u filmu ‘Leptir i tonuće zvono’ koji je režirao Julian Schnabel je izvrsna. Mislim da će Schnabel, Kaminski i Deluy dobiti Oscare. Od ženskih uloga, mislim da će Oscara pokupiti Cate Blanchett, i to je to.